bio sam pozvan govoriti na jednome skupu o kompleksnosti međuljudskih odnos, rješavanju sukoba i nesuglasica, i borbi protiv pada u malodušnost i depresiju.

prije samoga početka predavanja sjedio sam u prvom redu auditorija i čekao oragnizatora da otvori predavanje. ne mogu reći da nisam imao tremu, ali ne toliku da bi me dekoncentrirala. uglavnom bio sam pripravan jer tu sam građu već prije predavao u nekoliko gradova. i evo ga, došao je čas kad me organizator pozvao za binu i predstavio. dok sam pozdravljao nazočne i uvodio ih u temu predavanja pogledom sam šarao po slušateljstvu i odjedom...zastala mi riječ u grlu, lice mi pocrvenilo, i znoj me oblio.

u zadnjem redu auditorija prepoznao sam, sada već, odraslog čovjeka, koji je nekoć bio samnom u domu za nezbrinutu djecu. majko mila!!! nakon trideset godina. ne bih se ja toliko paralizirao da mi tog trenutka, kad ga ugledah, ne prođoše sve one slike maltretiranja, batina, psovki, vređanja i izrugivanja koje je godinama dobijao od mene dok smo bili djeca. potpuno sam se izgubio. savjest me odmah optužila za nekompetentnost govorenja na tu temu s obzirom na moju prošlost, a kroz glavu mi prolaziše brojni prijedlozi što da napravim, uglavnom ništa pametno. odjednom mi sinulo da možda ipak postoji rješenje koje moram realizirati odmah nakon predavanja.

tek tada, uspio sam se pribrati i započeti predavanje. s mukom. izbjegavao sam ga pogledati jer bi svaki pogled na njega vratio živu sliku sjećanja na nebrojene nepravde prema njemu. jedva sam čekao da završim predavanje.

predavanje je završilo i počelo je odgovaranje na pitanja. molio sam se da mi onaj ne zbriše. jer treba mi sada više nego svo blago svijeta. čim smo i s time završili, odmah sam se uputio k njemu. bio sam spreman primiti sve što me slijedi zbog svih nepravdi koje je doživio od mene. pružio sam mu ruku, pitao ga za ime (sigurnosti radi) i da li me se sjeća odgovorio je: "odmah sam te prepoznao."  rekao sam mu: "čuj, B., jako, jako mi je žao što sam te u mladosti zlostavljao i tukao i činio svaku vrstu zloće prema tebi. ako možeš, molim te, oprosti mi. da, i ako sad misliš da zaslužujem da me pljuneš, udariš, izbatinaš, učini to slobodno,  jer sam zaslužio."

čovjek me pogleda u oči i reče: "ma daj, ja sam to odavno zaboravio i oprostio ti. ne zamaraj se s time. nego, jako lijepo si govorio..." zahvalio sam mu na komplimentu i na oprostu kojeg, po meni, nisam zaslužio.

vozeći se kući razmišljao sam o njemu i ne samo o njemu nego o svim dječacima iz doma koji doživješe istu sudbinu. i ja sam je doživio od starijih momaka. zakon đungle i borbe za opstanak jednostavno su inficirali naša srca i um i mi nismo znali drugačije. nije da nismo htjeli, ali da bi opstao morao si se boriti ili biti apsolutno poslušan rob svima.

osjećao sam veliko olakšanje na duši. 30 godina je prošlo od tada!!! 30 godina bio mi je na savjesti. ne samo on, nego i drugi. žalim zbog svog animalnog ponašanja. i kajem se. i neću nikada više.

prošlosti moja, zloćo jedna, bolnu si mi istinu predočila, ali hvala ti. slobodno opet dođi kad god mi srce zatamni, skrene sa puta i čini zlo. ne dopusti mi da se opustim na rukama zaborava.

odoše gosti. sinoć. nakon 7 dana. više tužni nego sretni što se vraćaju kući.

žena i ja zatražismo ih oprost za sve propuste koje smo počinili kao domaćini. "maaaa, šta vam je???? kakvi propusti?! bilo nam je predivno!!!" - rekoše gotovo jednoglasno. i zaprijetiše da će opet doći nagodinu  ;-)    neka dođu, samo neka dođu.

a ja? sretan što sam bogatiji za nova iskustva  u razgovorima, šalama, druženjima i udiom u njihovim životima i srcima.

psovke. jedna za drugom. svaka sočnija od prethodne. pitam ga: "što je? što se živciraš?" odvrati mi: "ma uložio sam 400 kn u kladionicu i pogodio sam sve parove osim ovih koji su sada izgubili. a jučer sam uložio 200 kn i opet sam fulao jedan par." ljutito pokida papiriće za klađenje i ode na balkon zapaliti cigaretu.

sjeo sam do njega šuteći. odjednom je sam počeo pričati: "kakva sam ja budala. ovaj sam mjesec potrošio preko 2000 kuna na klađenje, a zaradio nisam ni petsto. ljut sam ko ris." gledao sam ga tugaljivo i sažaljivo. čovjek ima ženu i dijete, kredit na kuću, dugove rodbini. morao je prodati neke stvari iz kuće da bi vratio barem dio duga.  radi po cijele dane, a novci nepovratno odoše u prijevarnu želju za dvostrukim zgoditkom. nisam bio siguran da li da ga išamaram ili da se izderem na njega koliko mi ga je bilo žao i koliko sam bio ljut. premda sa ga upitao zašto se kladi kad ga ne ide, dobio sam već poznati odgovor: "kad tad ću uloviti veliku lovu. jednom će se i meni posrećiti"

nikada nisam imao porive ni sklonosti prema bilo kojoj vrsti igre na sreću. nije da nisam probao, ali nije me privlačilo. možda bih se i ja navukao na klađenje da sam osvojio poveću svotu novaca. ne znam. nije ni važno. ali. prije desetak i više godina upoznao sam čovjeka s kojim sam se gotovo ternutačno sprijateljio. no čovjek sa vrlo tužnom i tragičnom pričom. kocka mu je bila poput droge. zbog nje je završio u zatvoru, propao mu brak, navukao se na alkohol, bio pretučen nekoliko puta od kamatara itd, itd. jedva je živu glavu izvukao. nekoliko godina kasnije, opet je počeo kockati i kad se zadužio toliko da više nije mogao vratiti dugove, ubio se.

kocka je u osnovi zlo koje uzima više nego što daje. rijetki su sretnici kojima je kockanje promijenilo život na bolje. znam li ja, znaš li ti spadaš li među te sretnike? nebih se iskušao u tom području. jer ona zarobljuje i porobljuje. muči čovjeka do stanja ludila u kojem najčešć ne postoji više nitko za njega. ni žena, ni djeca, ni prijatelji... ja ne želim biti njen podanik ma koliko veliku svotu mi nudila. mislim da za kocku ne vrijedi ona - tko ne riskira, ne profitira.

ima pak i onih koji su navodno "umjereni". ne troše na kocku ni premalo ni previše. možda. ali, koliko dugo i po kojoj cijeni. zaista ne sudim ljude koji kockaju. svatko ima pravo da radi sa svojim životom što hoće. ali postoji problem. nitko od nas ne živi sam za sebe pa naši akti djeluju na ljude oko nas. posljedice mogu biti katastrofalne. pitanje je samo koliko nam je stalo.

"mladiću" - rekoh ojađenome na balkonu - "jako bih volio da dobiješ na lotu. reci mi, bi li prestao da dobiješ, recimo, 20 mil. kn?"  "naravno da ne" - odgovori mi odrješito s iskrom u očima. ništa mu nisam odgovorio već ga samo pogledah tužno, pretužno.

jutros me posebno boli duša i moram reagirati premda nisam namjeravao ništa pisati, već uživati u vašim postovima i ostaviti pokoji komentar. no, čitajući neke starije postove i komentare meni rado posjećivanih blogera, ražalostih se. iako sam svjestan da smo svi samo ljudi koji čak i u dobroj namjeri znaju pogriješiti i napisati nešto što toga trenutka ne mislimo ili smo naprosto krivo protumačeni. (osobno svjedočim tomu. znao sam krivo protumačiti druge, a i biti krivo protumačen.) dodatni problem je još i slovo koje ne može zorno prikazati način, vrstu i metod komunikacije, pa je dovoljna samo jedna krivo iznesena ili protumačena riječ (misao) i da sve ode u krivom smjeru. rijetko kad se dogodilo da su naknadna pojašnjenja i razlaganja promjenila narušen odnos. nažalost, pisana riječ, koliko god da je korisna i potrebna, a ponekad i veoma bogata u izražajnosti, uvijek će imati hendikep u boji, zvuku, intenzitetu i mimici. zato ću u slijedećim redovima iznjeti svoje gledišta uzroka i razloga neslaganja među ljudima (nama).

pohvaljujem svaku znanost koja se bavi čovjekom i društvom. osobno sam doživio mnoge pozitivne promjene uzročene nekim, filozofskim, teološkim, psihološkim, psihoanalitičkim, sociološkim, iskustvenim i inim knjigama i člancima. svaka od navedenih znanosti pružala je određene smjernice za poboljšanje kvalitete življenja kako skupnog, tako i individualnog. i to je njihova dobra dobra strana. bilo je, naime i knjiga koje su osporavale određene teme, utjecaje, iskustva pravce i teze kako bi pokazali i dokazali da su samo oni svrsishodni, istinoljubivi i vrijedni naše pažnje obezvrjeđujući vijednosti drugih knjiga i njihovih autora. za mene je to bila arenu intelektualnih gladijatora u borbi za priznanjem, svojatanjem istine i slavom.

problem tih znanosti upravo je taj dualizam, dvojaki karakter pod čiji smo utjecaj upali svi, netko manje, a netko više. svaka od njih navodi čovjeka da vjeruje, brani, tvrdi i druge uvjeri u svoju istinitost. npr. teme poput za i protiv abortusa, za i protiv eutanazije, za i protiv nacionalne svijesti,  za i protiv vjerske trpeljivosti, za i protiv rasne jednakosti, za i protiv jedenja životinja, za i protiv jednakosti spolova itd, itd. mnogima su takve znanosti pomogle naći sebe kao pojedinca i prepoznati druge potrebne za suživot, ali jednako tako iste su donijele razdore, svađe, neprijateljstva kako namjerno, tako i nenamjerno. NE tvrdim da su te znanosti loše same po sebi, jer služe nam razumjeti svijet u kojem živimo, odnosno čovjeka s kojim se susrećemo, već tvrdim da je za naše razdore najčešće kriva naša interpretacija tih znanosti, naše prenošenje njihovih poruka i zastupanje. dakle, sve se svodi na već viđen koncept mixa komunikacije, tolerancije, poštovanja, suradnje i svega onoga što je potrebno za zdrav odnos i suživot. ali, opet fulamo upravo u tome.  znam da je ponekad nemoguće naći pravo rješenje na obostranu korist i zadovoljstvo. naime oštećenik nema želje povući se jer smatra da je u pravu, a napadač nema namjeru odustati dok ne dokaže suprotno.

to je zbog toga što je čovjek u naravi naprije sebeljubiv i ima snažnu želju i potrebu za samoodržanjem. a s druge strane ima i potrebu druge privući k sebi kako bi stekao istomišljenike. jer tada su jači i međusobno uče i nadograđuju se. i sad zamislite pojavu treće osobe, kojoj njihov svjetonazor nema smisla ili joj je nepotreban. naravno da će doći do sukoba u kojem SVI gube.

postoji li rješenje? rješenja uvijek ima, no ima li spremnosti, htijenja, želje za prihvaćanjem rješenja koje ne ide uvijek u prilog nekoj strani. glavni problem kojeg treba najprije rješiti je stav - zašto bih ja bio u krivu ili zašto da se baš ja povučem? ako i kad to uspijemo rješiti u sebi i sa sobom rješenje će pojaviti samo od sebe. a ako se i ne pojavi, barem neće biti daljnjih sukoba.

"mama, šta to piždi?"

"što si to rekao sine?"

"nešto piždi" - zabrinuto odgovori 6-godišnjak vozeći se u liftu.

"mmmmmhahahahahahahahaaaahahahaha"..... prasnula je u smijeh mama.

kad se uspjela smiriti od napada smijeha, upita mama svoga sina odakle mu ta riječ "piždi"? dijete kaže da nije znalo hoće li reći "pišti" ili "zviždi", pa se zbunio i spojio te dvije riječi u jednu.

i mi smo se smijali do suza kad nam je ispričala taj događaj iz lifta. naravno, odmah smo upali u svijet prepričavanja anegdota iz sličnih iskustava. onda se svi prisutni sjetiše uz urnebesni smijeh mojih nenamjernih angarama i/ili lapsusa poput:

- krvoprolivač umjesto krovopokrivač

- napaljen čovjek umjesto najprije čovjek

- kobila umjesto koliba

- labavo umjesto lavabo

- moj dečko umjesto moj prijatelj... itd, itd.

koliko god da su neki novoozmišljeni spojevi riječi bili smiješni, s druge strane činili su mi se praktični poput:

kuš ti - umjesto kuda ćeš ti

ksena - umjesto kakva žena

oš - umjesto hoćeš li...itd itd.

i sad neka netko kaže da se hrvatski jezik ne može obogatiti novim riječima, nego da moramo izbaciti tuđice i posuđenice iz rječnika vraćajući se u 15 st.

ajmo blogeri, pucajte nove riječi. možda jednoga dana objavim novohrvatski rječnik i pojmovnik  ;-)

prekučuer mi stigoše gosti, malo pleme sa ženine strane, na nekoliko dana da se nauživaju ono godišnjega što dobiše. puna nas je kuća. razasuti smo po stanu ko klikeri pazeći da jutrom netko nekoga ne nagazi. nije nam loše. ujutro strka i cika:"tko je u kupatilu???izlazi!!! hića mi je!!!! ili "ti napravi kavu, ja ću doručak, on će u trgovinu, ona će obući dijete...itd, itd. hehehe. milina. pa proći će i tih sedam dana. kad tad ;-)

no, pored sve dragosti što sam okružen milima i dragima, desilo se nešto što je u meni podiglo osjećaj samovrijednosti i općekoristi. naime, prekjučer me ujutro pozove nećak (27 god.) i kaže:

"tetak, ajmo na kavu." "imaš tu kave sine" - rekoh mu. "ne bacaj se u trošak". a on će: "nemoj da ti moram sve crtati". i nasmiješi se.

spustismo se u obližnji kafe, naručili kavu i započe on svoju priču. iz čista mira dijete otvori svoju dušu kao kod svećenika na ispovijedi. slušao sam ga, ponekad komentirao i uglavnom uživao u razgovoru s njim. nismo ni primjetili da nam 2 sata projuriše poput svjetlosne godine. naše druženje prekide njegova žena potjeravši ga na more. navečer smo sjedili na balkonu i dugo u noć razgovarali. sljedeće jutro opet me pozvao na kavu. želio je, naime, opet razgovarati. čudio sam se i pitao se zašto otvara dušu baš meni. znam da mu je mati pametna i mudra žena te da ima nekoliko pametnih prijatelja. ali eto. namjerio se baš na mene.

poslije ručka, sjeli smo na balkon, pili kavu, a on mi reče:"znaš tetak, ja ti nemam s kim razgovarati. ma imam, ali ne o temama o kojima sam pričao s tobom. u tebe imam ful povjerenja i znam da ćeš mi dati pravi savjet. već si mi pomogao u mnogim područjima. nemaš pojma koliko mi znači razgovor s tobom. hvala ti."

njegove mi riječi poglade srce i zaiskre novom nadom. zapravo, ja već duže vrijeme tumačim svoje jastvo kao niškorisno i nevrijedno. ne vidim u sebi ničega dobroga, mudroga i korisnoga. samtrao sam kao je šteta zraka kojeg udišem. a onda dođe on i sruši svu moju argumentiranu teoriju i kalkulaciju samovrijednosti. Bože, hvala ti. lijepo je biti koristan. ako ne sebi, onda barem drugima. daj mi toga još. i češće. i konkretnije. jer ja sam umoran živjeti sebi.

volim gledati pervanovu večernju školu. čovjek zaista ima jedinstveni humor. premda sam više puta gledao sve epizode i reprize repriza, uvijek se nasmijem do suza. čast mi bila upoznati ga prošloga ljeta u poreču i rukovati se snjim uz riječi podrške i pohvale.

nedavno je bila epizoda večernje škole o skloništu ili kući za zlostavljane žene.  pervan se malo držao teme o zlostavljanim ženama jer je preselio temu na zlostavljane muškarce. maherski je žonglirao riječima i činjenicama o zlostavljanim muškarcima. mada sam se grohotom smijao, moram priznati da je čovjek govorio istinu. rekao je kako je muškarac uglavnom fizički nasilnik nad ženom, ali da je žena mentalni nasilnik nad mužem. tko od njih izvlači deblji kraj vrlo je diskutabilno pitanje. tko je uistinu i koliko kriv te tko je počeo prvi, a tko završio započeto,najčešće je teško objektivno pokazati i dokazati. ponekad počeci nisu bitni, nego završeci. iako ne treba odbaciti uzroke i razloge.

bilo kako bilo, svaka vrst zlostavljanja zlo je po sebi i nije važno koji je spol inicijator toga. jednako boli jedne i druge mada se patnja i bol različito manifestiraju. lijepo bi bilo kada toga ne bi bilo, ali nažalost, toga ima i bit će. e sad, gdje sam ja, ti, on, ona, ono... kao pojedinac u toj priči? reći ću vam. tamo sam gdje trebam biti. kad ne ide milom, neću silom (mada sam ponekad u napasti). rješenje se uvijek nađe, ovakvo ili onakvo, ali nipošto takvo koje bi načinilo zlo i fizički ušutkalo verbalni tsunami. nekima je takav pristup urodio plodom, a nekima nije. neki su došli k sebi, a neki su pukli još više. ništa ja tu ne aludiram niti ikoga prozivam. govorim ono što znam i vidim.

sukobljavanja u braku će uvijek biti. to je neizbježno. no vrlo je važno kako ćemo se ponijeti u datoj situaciji. nisu svi ljudi uvijek u stanju izvući adut ljubavi iz rukava i zrelo se ponijeti u neprihvatljivoj situaciji. niti jednom normalnom čovjeku i ženi ne bi trebalo biti teško prepoznati i znati kada je dosta, kad se čaša prelila,  kad je atmosfera nabijena gnjevom i bijesom. no jedinke iz oba spola ponekad ne mogu, ne žele, neće stati. i onda biva ono što biva. ono o čemu se drugi slušajući zgražavaju i osuđuju nasilnika/cu. a o posljedicama u braku da i ne govorim.

eeeeeehhhhhhh...... pameti gdje si bila kad si me zaobišla? - upitaše se neki nakon sagledavanja posljedica svojih (ne)djela. neka se kaju. to je dobro. ali neka ne čine više isto. to je još bolje.

našli smo novi stan. u zapadnom dijelu grada, na 24 katu.  stan je veći od prijašnjeg, bez životinjskog carstva unutar zidova i s prekrasnim pogledom na kvarner. sutra bi već trebali biti u njemu. no nije to razlog zbog kojeg pišem ovaj post. razlog je moja punica, odnosno, jedan događaj vezan uz nju.

kad smo našli taj stan, moja je supruga odmah telefonom nazivala naokolo djeleći s bližnjima ljepotu stana. najprije je, naravno, nazvala svoju mamu i rekla: "mama, stan je prekrasan. živijet ćemo na najvišem katu zgrade, 24-tom, ali nije problem jer zgrada ima 4 lifta. jedva čekam da preselimo." slijedećeg je jutra moja punica nazvala svoju kćer i zabrinuto joj rekla."zlato moje, cijelu noć nisam mogla spavati od brige. mučilo me to kako ćeš ti presjedati iz lifta u lift da dođeš do svog stana. trebaće ti sat vremena jer ipak se trebaš voziti u 4 lifta."

smijali smo se do suza. draga moja punica, velikog srca i brižne duše. punice, svaka vam čast. zaslužiti ste veliki hug.

Flaubert Gustave (1821 - 1880) napisao je:

"Ništa tako ne ponizuje čovjeka koliko to što vidi da budale uspijevaju u stvarima u kome je on doživio neuspjeh."

slagali se s ovom istinom ili ne, primjetio sam da je u velikoj mjeri točna svagdje, ali posebno u našoj zemlji.  čovjek stalno doživljava uspone i padove. neki padovi uzrokovani su vlastitim odlukama i postupcima, ali i tuđim utjecajima. znam ljude, vrlo nadarene i sposobne u mnogim poslovima. predane i disciplinirane u svemu što rade, ali, eto, ne mogu ići naprijed zbog sekundarnih uzroka i razloga. isto tako, znam neke koji su totalni promašaj na položaju i odgovornostima koje nose, a opet su ondje, i nitko ih ne dira.

i što se rodi iz toga? rijetkima se sreća nasmiješi pa uspiju izaći iz ponora propasti i truleži neiskorištenih talenta i sposobnosti. da, ti su vrlo rijetki.

premda je u zadnje vrijeme kriza morala zahvatila svaki kontinent još su uvijek zapadne zemlje u prednosti u prepoznavanju i iskorištavanju ljudskih potencijala. kad bi se barem upola toga dešavalo kod nas, onda bi ova velika misao g. Flauberta bila tek iznimka, a ne pravilo.

neki stručnjaci kažu da u nedostatku živoga sugovornika papir čini izvrsnog absorbera osjećaja. moguće - fifti fifti. razmišljam si; ako te ljudi najčešće ne razumiju, papir tek neće ništa postići. no dobro, možda malo, onako, da se rastereti duša.

zadnji sam put na blogu otavio dio svoje duše. ma nebaš duše, više sam ostavio povređene osjećaja. i naravno, suosjećajnih je ljudi u komentarima bilo napretek, ali bilo je i onih koji me nisu doživjeli. ne, ne sudim ih. zašto i bih?! ta zar možemo svi nositi jednako svačija bremena?! ni ne trebamo. dajemo onoliko koliko želimo, a onda i koliko možemo. to je tako u ljudskoj prirodi.

nisam ostavio svoju obitelj. nikada ni ne bih. jednostavno sam bio na kraju svake duševne i psihičke iscrpljenosti. ma ni islandski, ni bilo koji svjestski vulkani nisu niš u usporedbi samnom. ali, očito je da je moja prijetnja da ću otići živjeti na ulicu urodila plodom jer je penetrirala u ozbiljnost cjelokupnih događanja i natjerala moje bližnje na nove odluke. što reći osim da su me dešavanja u zgradi dovela do stanja neopisive mržnje prema nekim sustanarima, bijesnih radnji, nekontroliranog psovanja i konzumiranja alkohola kojemu nikako nisam sklon. a zašto? zato što je civiliziranost, suživost i dogovor kod nekih sustanara čista nepoznanica.

i što smo se dogovorili u obitelji? selimo. znam, znam... novi troškovi, muke za pronalaženje stana i da ne kažem kakve sve administrativne promjene moramo učiniti. ali, sve je to mala cijena s obzirom na posljedice koje su mogle izaći iz ostanka u okruženju u kakvom sam bio. čak i životinje imaju kakav takav red i disciplinu, a ovi...

zašto drastični i dramatični koraci moraju proizvesti konkretne rezultate nije mi uvijek jasno, ali je dokazano da pali. žalim moju obitelj što je morala proći kroz moj pakao, ali to je život. i ja sam prolazio njihova pakla i prolaziću koliko mi daju. jer to tako treba biti. život nije uživanje u blaženom stanju dok moj najbliži trpi. pitanje je samo, jesam li spreman platiti cijenu moga konfora da bi i drugima bilo dobro kako meni...