najprije, zahvaljujem svima koji su svojim komenatrima dali podršku mojoj malenkosti u prošlom postu.

zašto i kako je nastao post naivčina 2? evo slijeda događaja pa vi prosudite.

vrijednost posla kojeg sam radio bila je netto 750 kn. to nije uključivalo i dodatne troškove tel. poziva s moga privatnog telefona, prijevoz i pronalaženje rješenja za probleme koji nisu u opisu moga posla, a koje iz obzirnosti prema poslodavcu, nisam ni spomenuo. dakle, zaokružiću totalnu vrijednost svoga rada na 1 000 kn.

prvi dan radio sam 14 sati, a drugi dan 8 sati. no, to je nebitno. želim samo reći da sam se ubio od posla. po završetku projekta, vraćajući se kući kasno navečer, moj je poslodavac počeo počeo svoju dobro pripremljenu i razrađenu spiku za naivce poput mene: "znaš, za ovaj sam se projekt previše istrošio (materijal i oprema), a jako malo zaradio. najviše me ubilo gorivo, cestarina i marende. budući da nam je ovo priv projekt na ovome području, naručitelju sam dao veliki popust na naš rad tako da meni nije ostalo gotovo ništa. nego, što ti misliš, koliko si zaradio za ova dva dana?"

htio sam ispitati teren njegova razmišljanja pa mu uzvratim protupitanjem."ne znam, što vi mislite?"  "paaaa, kad zbrojim sve svoje troškove, zaradio si 240 kn." šokirao sam se. "ma kako?" - pitao sam ga. "vidiš, rekao sam ti...kad sve uloženo zbrojim i spojim sa porezom kojeg moram platiti, to je ta cijena. ne mogu ti dati više. a i to ćeš dobiti kad mi plate"

"to je premalo!" - odgovorih mu, a on će: "čuj, bolje ti je i ovoliko, nego da sjediš besposlen doma." i tu je priča završila jer ja jednostavno nisam imao niti snage niti moći raspravljati se s njim. (i da nisam bio umoran, mislim da vjerojatno ne bih raspravljao s njim iz jednog jedinog razloga - naprosto sam stvoren da budem ovca za šišanje).

dragi moji svi, posebno oni mlađi pred kojima je život, ne budite naivčine poput mene. nedajte se preveslati. predlažem vam da se pošteno borite za svaku svoju kunu dok je još vrijeme i dok ne bude prekasno. ne dopustite si čir na želucu kojeg ćete najvjerojatnije zaraditi ako se pretvorite u beskičmenjaka poput mene. preklinjem vas, budite bolji od mene i čuvajte svoje dostojanstvo!

ljuti me kad drugi ne drže do svoje riječi, ali najviše sam ljut kad ja pogazim svoju riječ kako danu drugima tako i sebi. mrzim što sam beskičmenjak.

godinama sam dopuštao ljudima da me iskorištavaju i gaze na sve načine nauštap materijalnog zadovoljstva svoje obitelji i svog unutarnjeg mira. zbog toga sam patio i živcirao se i svađao sa ženom i prijateljima ne kriveći one koji su me preveslali već samog sebe. ni dan danas mi nije jasno kako sam tako jadan i kukavičan. kao da mi na čelu piše - sucker. i ne mogu se načuditi kako je to tako očito u meni da uvijek naletim na takve i oni na mene.

zarekao sam se da nikada više neću podcjenjivati vrijednost svoga rada i radti ispod cijene. a opet sam prekršio obećanje. borim se u sebi jer s jedne strane svaka nam je kuna slamka spasa, a s druge strane opet sam  od sebe napravio magarčinu. naradio sam se do bola tako da zarada ne prati ni 50% vrijednosti posla. najviše od svega boli me činjenica da ni ono što sam zaradio nije dovoljno da namiri ni najpotrebnije, a uz to sam prerazočaran u sebe. borim se sa željom da privređujem za obitelj prihvaćajući svaki posao, a s druge strane, iskorišten sam kao wc papir.

u mom se slučaju pokazala istinitom đibina pjesma - dobar i glup, ista je stvar... zaista, muka mi je samoga sebe

zasađen sam ili vjetrom nanešen?

nečijom voljom postavljen il' nemarom tek onako, usput bačen?

usamljen u radosti, gospodar sam prostora

kojeg nitko ne treba.

uzalud je moje sjene u duge vruće ljetne dane

kad nema namjernika ili skitnice da pod nju stane.

koja mi je svrha kad plodove ne nosim

jedino se lišćem u jeseni ponosim.

tu sam i ovdje živim bez volje i uzroka

možda ću jednom postati nečija potreba.

"ma nema problema. smatraj to rješenim". ovakvih sam se izjava naslušao na izvoz, a od realizacije nula bodova, riječi bez snage i istine.

otkako znam za sebe, davanje obećanja bilo nešto sveto u mojoj obitelji. barem s očeve strane. nikada nisam bio razočaran jer sam znao da će ih ispuniti. za mene su obećanja bila gotova stvar. međutim, desetljećima već, dana mi obećanja nemaju smisla ni svrhe jer ostadoše samo u formi riječi. a ja kao prekaljeni naivac još uvijek im se radujem, nadam se i planiram, premda "znam" da od toga neće biti ništa jer se uvijek netko i nešto isprječi.

"pa ti si onda lud. zašto se nadaš kad ti je životna teza temelj neuspjeha" - netko će reći. možda i jesam. osoba sam koja zna da vrijednost obećanja počiva na  držanju riječi. učen sam da se "ljude drži za riječ, a vola za rogove". (mislim da sam o ovoj temi već pisao prije, ali očito moram opet jer sam zaglibio u kalu zasićenja praznih obećanja). prosto je nevjerojatno koliko sam ih se naslušao ovih tjedana.

izvršenje obećanja obvezuje. osoba koja je nešto obećala treba to i ispuniti. u načelu to i nije teško dok se na putu ostvarenja ne pojave prepreke ili kad se osoba iz nekog razloga predomisli. i to je normalna stvar. problem nastaje onda kad izostane povratna informacija; gdje je zapelo?! kad se odustane od izvršenja obećanja onda su izgovori glavni aduti u toj igri. nije važno jesu li opravdani ili neopravdani. no, slažem se da nitko ne može znati i predvidjeti što će se desiti kad se nešto obeća. znam da je netko sprječen "višom silom" ili nekim drugim čimbenicima, ali znam da ima i onih koji baš i ne mare za dana obećanja. zbog toga, za mene to nije mala stvar. nisu to pozdravi, psovke ili riječi koje čovjek nemilice ispucava na tone a da ih često nije ni svjestan. 

ma, ljudi, nisam ni ja savršen u tom području. ali sam izvježban da pazim što ću obećati jer znam svoje jakosti i slabosti, mogućnosti i faktore rizika, pa oprezno važem riječi. ne želim da se netko razočara u mene, da upropastim nečiju radost i srušim nadu kao što se desilo u mom slučaju.

spadam u kategoriju ljudi koji rado pričaju. što bi ljudi rekli; meljem ko tri vodenice. no, doživio sam da je sklonost ka pričanju dvosjekli mač.

s jedne strane, ljudi koji rado pričaju kao da nemaju problema sa pronalaženjem tema za razgovor. gotovo uvijek se dočekaju na "četiri noge" u svakom području. često je pričljivost i jedini izlaz ili spas iz puta koji vodi u propast potencijalno uspjelom druženju. ali, s druge strane, ponekad je opasna, neoprezna, nepromišljena, sebična i iritantna. zadire u područja koja ih se ne tiče, nema strpljenja slušati, nameće teme koje sama želi i ne dopušta drugima osjećaj ugodnosti razgovaranja.

"najdraži" su mi oni koji kad postave pitanje, odmah ispucavaju komentar ili odgovor ne dočekavši niti da sugovornik otvori usta. to sam ovih dana često doživljavao na terenu. u početku sam se sa takvima nosio iznenađujuće dobro. ali kasnije je bilo: "gospodine, dopustite mi da vam odgovorim ako me već pitate. nemojte me stalno prekidati". gori od takvih su mi oni koji tijekom razgovora rado osporavaju određene istine ili činjenice iako o datoj temi razgovora nemaju niti malo znanja ili su totalno neinformirani. bitno im je da kažu što oni misle ili pametuju do bola. mogu reći da mrzim neutemeljene konstatacije. Postoje oni koji toga nisu svjesni, ali ima onih koji su masteri takvoga ponašanja. I od takvih bježim ko vrag od tamjana jer svlada me takav umor nakon toga da mi se ni samom danima neda zucnuti ama baš ni riječ

i ja godinama patim od raka koji se zove upadanje u riječ. toliko sam vješt u tome da i sam sebi idem na živce. ali!!! uspijevam pobijediti. ne uvijek, ali rezultata ima. i bolje se osjećam kad pobijedim sebe. jer ne volim da ljudi bježe od mene kao ja od onih navedenih u tekstu i koji s pravom govore: „ajme, što je inicial naporan tip“.

život je pored svega drugoga i duboki ponor konflikata, svađa, razmirica, zbog kojih pucaju mnogi odnosi; bračni, poslovni, prijateljski, ljubavni, komunikacijski...

nesuglasice, povrijeđenost, ranjenost, žalost, nemir, neprijateljstvo i slični najčešći su pratioci gore navedenih postupaka. gro ljudi još uvijek ne uspijeva pobijediti posljedice narušenih ljudskih odnosa. radije ostaju ranjenih duša i pozivaju se na opravdane razloge svojih odluka. i ja sam bio rob pravednoga gnjeva.

rođena krv, moj poslovni suradnik i prijatelj, prije nekoliko godina, oštetio me za gomilu novaca. mojim prijateljima i poznanicima pričao je loše o meni i lagao uzduž i popreko. zbog njega sam gladovao, upao u dugove, isključili mi svu infrastrukturu... zbog toga sam istoga trena prekinuo svaki odnos s njim. od tada nismo pričali pet i više godina. nije me bilo briga što je s njim i gdje je. kad god bih pomislio na njega, uhvatila bi me gorčina i gnjev. često nisam mogao ni zaspati. svakoga dana isti je osjećaj nepozvan upadao u moj um, srce i dušu. nisam mu mogao pobjeći, otjerati ga i negirati. život moj nadvio je svojom sjenom.

mnoge sam godine čitao brdo knjiga na temu praštanja. bio na raznim domaćim i inozemnim seminarima. razgovarao sam ljudima pametnijima i zrelijima od mene tražeći savjeta za svoj problem. gotovo svi su govorili da je jedini lijek za izlaz iz "bolesti duše" - praštanje. ma, to znam - pravdao sam se nadajući se nekom drugom rješenju. i tražio sam ga. uzaludno. ali ja, ja nisam mogao...nisam bio spreman...nisam htio oprostiti. pa meni je učinjena nepravda i šteta. on bi trebao meni prvi prići. da, da, kako da ne?!

jednoga sam dana uzeo telefon i nazvao ga. bio je zbunjen i šokiran. nismo se baš puno i srdačno razgovarali, ali prvi je korak učinjen. par dana kasnije, dobio sam poruku od njega; može li me nazvati? i nazvao je. ovaj smo put pričali duže, konkretnije i srdačnije. ne, nije bilo u našim riječima oprosta, odnosno, traženja oprosta. počeli smo graditi narušen odnos. tada sam znao da sam mu u srcu oprostio i otpustio sve njegove grijehe prema meni. kako sam znao? jednostavno, nestao je sav grč u tijelu, nervoza, gorčina i ljutnja kad bih pomislio na njega. oslobođen sam! napokon!

pitao sam se da li je on svjestan onoga što mi je učinio? ako nije, zašto nije? ako je, hoće li me moliti za oprost i nadoknaditi štetu? znate što, više mi nije bilo važno. važno je da sam njega zadobio i bratstvo ponovno izgradio. iako mi je trebalo mnogo godina za prvi korak, isplatilo se. proces ozdravljanja je počeo i završio. praštanje - nema boljeg lijeka za dušu, srce i tijelo.

Ipak ću nekim snovima reći

Nestanite u ponoru neispunjenih želja

Izgorite u plamenu vječnih čežnji

Cvilite tužno zbog propuštenih veselja.

Ija ću onda novim putem poći

Jabuku modrosti do koštica pojesti

Ako bolje sutra odbija mi doći

Lako ću novu mrežu sudbine isplesti.

hvala medeji na inspiracione

još i dan danas volim čuti pjesmu daleke obale - "...jer 80-te su bile godine...". i da bile su to predivne godine, neopterećene raznim tehnološkim ostvarenjima pooput mobitelja, računala, interneta i sl.

sjećam se dobro radnih akcija organiziranih po gadovima diljem yuge. bio sam na sedam akcija u svim republikama. tisuće mladih mjesec je dana zajedno radilo na nekom projektu od općedruštvenog značaja. nova prijateljstva nicala su poput kapi kiše na prozoru, a iz istih se rodio i neki brak ili poslovni odnos ili šira rodbinska veza poput kumstva.

nikoga tada nije bilo briga pričaš li ijekavicom ili ekavicom, pišeš li ćirilicom ili latinicom, iz koje si republike, jesi li iz mješanog braka i zašto?! malo tko je znao sve predsjednike republika, a kamoli ustrojstvo yu sabora. proputovao sam cjelu yugu više puta. ljudi koje sam sretao iskazivali bi mi još veće gostoprimstvo i čast kad su čuli da sam iz druge republike. političke intrige i nacionalizam u običnih ljudi nisu ni postojali. svi smo se rado smijali političkim vicevima na račun predstavnika naših republika. bila su to vremena kad je neopterećeno druženje bilo vrhunac iskazivanja časti drugome. furali smo se na kvinovce, dorse, dip parpl, stonse, rod stjuarta (od stranih), a dugme, valjak, smak, čola, vajta i drugi bili su nam domaći glazbeni uzori. premda nikada nisam volio narodnjaka, nije me bilo frka slušati sa frendovima koji ih vole. jer to su frendovi. ne sjećam se da je bilo slučajeva kako je netko dobio batina ili je bar bio demoliran zbog narodnjaka. imali smo džubokse i častili pjesmama jedni druge. 

nestašica kave, šećera, brašna i ulja, česte redukcije struje i goriva nisu nas vodile u depresiju i bacale u očaj. kad ne bi smo imali novaca, a nismo ga često imali, i kad je vrijeme bilo lijepo, jednostavno smo se okupljali uz rijeku i po parkovima i pjevali uz gitaru. nitko nikada nikoga nije pitao nepoznatoga koji se pridružio grupi odakle je i zašto je došao. zimi smo se sastajali po kućama, slušali ploče, igrali belot ili čovječe ne ljuti se. nije nam padalo na pamet da idemo naokolo i da prepadamo ljude po parkovima ili ulicama jer nam je dosadno. takvih je ljudi naime bilo, ali u veeeeelikoj manjini.

imali smo vremena jedni za druge. danas je to gotovo sf. frizure su nam bile koma, ali smo ih izrađivali s posebnom pažnjom uz pripijene rifle, majicu, sako i tenisice. vozili smo se u fićima i stojadinima, ladama i poljskim fiatima neopterećeni pitanjima tko kakvo vozilo ima i koliko je platio, hoće li me biti sramota sjesti u njega i sl.

jesam li yugonostalgičar? jesam, ali ne onaj politički, ustrojstveni, već naprosto društveni.

"inicial se promijenio! nije više isti! čudan je! nemožeš mu ništa reći, a da se ne naljuti! ponekad me strah prići mu! što se to dogodilo s njim?"

ove i slične izjave o meni čuo sam mnogo puta u proteklih petnaest godina. najgore u svemu tome je činjenica da su te izjave točne. promijenio sam se. ali ne nabolje. nisam morao kopati po svojoj prošlosti tražeći uzorke i razloge tih promjena. jednostavno su tu, vidljive, nametljive i dosadne.

pa kakav je inicial bio prije petnaestak godina? svi koji me znaju od prije, reći će da sam bio vesele naravi. uvijek nasmijan i spreman na šalu. druželjubiv i gostoljubiv do bola. uvijek puna kuća ljudi do kasno u noć. mirotvorstvo, tolerancija i diplomacija bili su glavna obilježja mojeg komuniciranja s ljudima. probleme sa ljudima rješavao otvoreno, ponizno i u korist drugoga. gnjev i ljutnja bili su nepoznanica u mom životu. bio sam sretan s onime što imam i gdje jesam.

a kakav je inicial danas? nervozan, nestrpljiv, svadljiv, netolerantan, nemiran, povučen, nedruželjubiv, borben, tužan, depresivan, bez nade u bolje sutra ... razočaran u ljude, društvo, crkvu i pojedince koji do jučer samnom zadnji obrok djeliše. krivim li ikoga za to moje stanje? i da i ne. kriv sam koliko i oni koji me dovedoše do ovoga stanja, odnosno, ljut sam na sebe što sam dopustio da me pretvoriše u ono što sam danas.

moje kvalitete posiviše i samo mala nit djeli ih od crnila. nekoć snažna vjera u Boga, danas jedva tinja i bori se s vjetrom da se ne ugasi. samo njega imam. ali ni njega baš ne tražim svesrdno. uglavnom mu prigovaram. ne znam zašto me podnosi, ali hvala mu za to.

dragi moji svi, volim vas čitati kroz postove i komentare. ako ste pročitali ovaj post, znate s kakvim čovjekom imate posla. pa ako vas nekad moj komentar i razljuti, ražalosti ili pak obeshrabri, oprostite mi. jer ja sam samo inicial. stalo mi je do vas bez obzira na sve. eh, sreća moja što virtualni svijet ima beskonačnu snagu trpljenja likova kao što sam ja.

postoje lijepi slogani poput "svi za jednoga, jedan za sve" ili "što ne želiš da ljudi čine tebi, ne čini ti njima" i mnogi drugi. mudrost riječi u takvim sloganima naprosto potiče čovjeka na kvalitetno pristupanje stvarima i prevenciji od meprimjerenih postupaka koji za konačnicu vode u katastrofu ove ili one vrste.

nedavno je u moj poštanski sandučić ubačen letak za upis u školu stranih jezika sa sljedećim sloganom: "vrijediš onoliko koliko jezika govoriš". wow!!! mo'š mislit. mislim da ovaj slogan SUCKS.  (danas u svijetu postoji više od 5000 jezika,a pola od njih izumiru). njegov je izumitelj očito neki nadobudni intelektulac koji nema tri čiste o praktičnom i stvarnom životu. očito je da za njega ne vrijede ništa ljudi iz zemalja trećega svijeta koji nemaju što jesti i muku muče hoće li preživjeti dan a kamoli da znaju za jezike poput wu, javanski, telugu, tagalog i mnogih drugih?! što je sa najrasprostranjenijom radničkom klasom u svijetu koja "nema" većih briga od govorenja nekoliko jezika? što je sa gluhima i nijemima? gdje su tu hendikepirani (tjelesno i intelektualno) od rođenja? zar oni ne vrijede ništa?!

možda je autor toga slogana mislio nešto drugo reći, ali promašio je nit jer je ljudske vrijednosti nespretno svrstao u područje lingvistike. mislim da čovjek vrijedi onoliko koliko vrednuje svoga bližnjega.