bio sam pozvan govoriti na jednome skupu o kompleksnosti međuljudskih odnos, rješavanju sukoba i nesuglasica, i borbi protiv pada u malodušnost i depresiju.
prije samoga početka predavanja sjedio sam u prvom redu auditorija i čekao oragnizatora da otvori predavanje. ne mogu reći da nisam imao tremu, ali ne toliku da bi me dekoncentrirala. uglavnom bio sam pripravan jer tu sam građu već prije predavao u nekoliko gradova. i evo ga, došao je čas kad me organizator pozvao za binu i predstavio. dok sam pozdravljao nazočne i uvodio ih u temu predavanja pogledom sam šarao po slušateljstvu i odjedom...zastala mi riječ u grlu, lice mi pocrvenilo, i znoj me oblio.
u zadnjem redu auditorija prepoznao sam, sada već, odraslog čovjeka, koji je nekoć bio samnom u domu za nezbrinutu djecu. majko mila!!! nakon trideset godina. ne bih se ja toliko paralizirao da mi tog trenutka, kad ga ugledah, ne prođoše sve one slike maltretiranja, batina, psovki, vređanja i izrugivanja koje je godinama dobijao od mene dok smo bili djeca. potpuno sam se izgubio. savjest me odmah optužila za nekompetentnost govorenja na tu temu s obzirom na moju prošlost, a kroz glavu mi prolaziše brojni prijedlozi što da napravim, uglavnom ništa pametno. odjednom mi sinulo da možda ipak postoji rješenje koje moram realizirati odmah nakon predavanja.
tek tada, uspio sam se pribrati i započeti predavanje. s mukom. izbjegavao sam ga pogledati jer bi svaki pogled na njega vratio živu sliku sjećanja na nebrojene nepravde prema njemu. jedva sam čekao da završim predavanje.
predavanje je završilo i počelo je odgovaranje na pitanja. molio sam se da mi onaj ne zbriše. jer treba mi sada više nego svo blago svijeta. čim smo i s time završili, odmah sam se uputio k njemu. bio sam spreman primiti sve što me slijedi zbog svih nepravdi koje je doživio od mene. pružio sam mu ruku, pitao ga za ime (sigurnosti radi) i da li me se sjeća odgovorio je: "odmah sam te prepoznao." rekao sam mu: "čuj, B., jako, jako mi je žao što sam te u mladosti zlostavljao i tukao i činio svaku vrstu zloće prema tebi. ako možeš, molim te, oprosti mi. da, i ako sad misliš da zaslužujem da me pljuneš, udariš, izbatinaš, učini to slobodno, jer sam zaslužio."
čovjek me pogleda u oči i reče: "ma daj, ja sam to odavno zaboravio i oprostio ti. ne zamaraj se s time. nego, jako lijepo si govorio..." zahvalio sam mu na komplimentu i na oprostu kojeg, po meni, nisam zaslužio.
vozeći se kući razmišljao sam o njemu i ne samo o njemu nego o svim dječacima iz doma koji doživješe istu sudbinu. i ja sam je doživio od starijih momaka. zakon đungle i borbe za opstanak jednostavno su inficirali naša srca i um i mi nismo znali drugačije. nije da nismo htjeli, ali da bi opstao morao si se boriti ili biti apsolutno poslušan rob svima.
osjećao sam veliko olakšanje na duši. 30 godina je prošlo od tada!!! 30 godina bio mi je na savjesti. ne samo on, nego i drugi. žalim zbog svog animalnog ponašanja. i kajem se. i neću nikada više.
prošlosti moja, zloćo jedna, bolnu si mi istinu predočila, ali hvala ti. slobodno opet dođi kad god mi srce zatamni, skrene sa puta i čini zlo. ne dopusti mi da se opustim na rukama zaborava.